Tonković, Krunoslav (Kruno) (Novska, 7. VI. 1911 − Zagreb, 3. IV. 1989), građevinski inženjer, stručnjak za nosive konstrukcije, najistaknutiji hrvatski mostograditelj.
Diplomirao je 1935. na Građevinskom otsjeku Tehničkoga fakulteta (od 1962. → Građevinski fakultet) u Zagrebu, gdje je doktorirao 1976. disertacijom Neki oblikovno konstrukterski dometi mostova (mentor → V. Simović). Od 1936. radio je u Tvornici vagona, strojeva i mostova u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod), od 1937. u Tehničkom odjeljenju Savske banovine u Zagrebu, tijekom II. svj. rata u Glavnome ravnateljstvu za javne radove NDH. Tijekom 1945. vodio je raščišćavanje ruševina srušenih mostova i njihov popravak, od 1946. postavljen je za šefa odsjeka za mostove u planskom odjelu Ministarstva građevina NRH, od 1947. radio je u Inženjerskom projektnom zavodu, te je počeo predavati na Građevinskom odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu, od 1964. u zvanju redovitoga profesora. Predavao je kolegije Drvene konstrukcije, Drveni mostovi, Masivni mostovi i dr. Bio je predstojnik Zavoda za drvene i masivne mostove (1963−71). Umirovljen je 1981.
Znanstveno i stručno bavio se problematikom nosivih konstrukcija, napose mostogradnjom. Projektirao je i gradio mostove i nadvožnjake u kamenu, armiranom betonu, čeliku i drvu. Mostovi izvedeni po njegovim projektima predstavljaju značajan doprinos unapređenju metoda građenja uz nerijetko uvođenje novih konstruktivnih elemenata i sustava. Zbog brojnosti i kvalitete mostova koji su izgrađeni prema njegovim projektima, smatra ga se najvećim hrvatskim mostograditeljem. Njegovi veći i značajniji mostovi su: Skradinski most (1952−54), mostovi preko Korane (1955−58) i Slunjčice (1958−60) u Slunju, Most slobode (1954−59) i Jankomirski most (1955−58) u Zagrebu, most preko Korane uz Plitvička jezera (1959−61), most preko Cetine u Omišu (1953−61), most preko Drave u Osijeku (1965−67). Također, projektant je mostova preko Rječine (Rijeka, 1947), Krapine (Zaprešić, 1947), Kupe (Karlovac, 1947), Bednje (Presečno, 1948), Velikog Struga (Novska, 1948), Orljave (Lužani, 1948; Požega, 1954), Lonje (Ivanić Grad, 1948; Stružec, 1957), Česme (Stružec, 1957), Čikole (Drniš, 1950), Zrmanje (Obrovac, 1952), Sutle (Zelenjak, 1959); nadvožnjaka u Popovači (1954), Ljubljanskoj aveniji (1955), Aveniji M. Držića (1961) i Vukovarskoj ulici (1970) u Zagrebu, u Karlovcu (1964); vijadukata u Novskoj (1949), Branimirovoj ulici u Zagrebu (1970), i dr. Njegovo su djelo i drvena kupola Brodarskog instituta (1951), konstrukcija paviljona 40 Zagrebačkog velesajma (1957) te pothodnik Glavnoga kolodvora u Zagrebu (1973). Bavio se očuvanjem i obnovom povijesnih mostova (most preko Like u Budaku, 1950; Tounjski most, 1973).
Objavio je mnogobrojne znanstvene i stručne radove te više udžbenika, među kojima se ističu Masivni mostovi (1979), Mostovi u izvanrednim okolnostima (1979), Mostovi (1981), Promet u više razina (1981), Oblikovanje mostova (1985). Bio je prvi građevinar koji je primio Nagradu za znanstveni rad »Nikola Tesla« (1962).
J. Radić: Sedamdeseta godišnjica života i pedeseta godišnjica stvaralačkog rada prof. dr. Krune Tonkovića. Ceste i mostovi, 32(1986) 4, str. 161−169.
J. Radić: In memoriam – Prof. dr. Kruno Tonković (1911−1989). Autocesta, 4(1989), str. 154−158.
J. Radić: In memoriam – Prof. dr. Kruno Tonković, dipl. inž. Ceste i mostovi, 35(1989) 4, str. 155−158.
V. Simović: In memoriam – Prof. dr. Kruno Tonković, dipl. inž. građ. (1911−1989). Građevinar, 41(1989) 5, str. 265−269.
J. Radić: Pontifex Maximus: život i ostvarenja najvećega hrvatskog mostograditelja prof. dr. Krune Tonkovića. Zagreb, 2003.
Nagrada »Nikola Tesla«